|
Iz sna me trgla nesmiljena dernjava
mobitela. Gdje sam? A da, u svojoj sobi. Pogled na sat: 8.00; uf a
legao sam nešto poslije 4. Dem. Alooo? - proderah se - ko je? Peh ovdje, ajde diži se i dođi do Sibinja idemo igrat airsoft! - na ove riječi skočih iz kreveta, što je bio loš potez, jer me odmah puko jutarnji mamurluk pa sam morao još malo prileći. Još
minuta, dobro je, idemo stari. Dok sam kupio svoje krpice brundavi zvuk
koji je dopirao kroz prozor moje sobe urlao je kak je stari zapalio
svoj tenk i izgubio se u nepoznatom smjeru. Hiljadu mu doboša
darkvudskih, morat ću biciklom! Naravno, gume su bile prazne... Pola
sata kasnije i jedna upala mišića više, stigoh u velegrad Sibinj. Pred
Pehovom kućom me dočeka skupina maskiranih spodoba, ozbiljnih izraza
lica. Pa jebemu, pomislih, ne idemo u rat neg se idemo zajebavat! Hm,
ma možda su samo i oni neispavani... Bili
su tamo Peh, njegov stari (logistička podrška :) , Novak (Ja sam
najbolji!), Mileni (Novače, šta pucaš po meni?!), Prišuta, Nidžo,
Wurzberg i Hogar (to jest Howard, naš domaći pripitomljeni Norvežanin).
Oprema
koju je ekipa furala bila je Hogarova - sedam pušaka i jedan pištolj. I
naravno, pošto sam stigao zadnji mene je zapao pištolj. Šmrc.
Prokletija ima strašan kickback i ne može dobacit deset metara, al nema
veze, poslužit će. Valjda. Na brzinu obukoh maskirno odijelo koje je moj komšija Dudo nekad nosio u ratu, pa krenusmo. Uz suzu u oku i mahanje bijelom maramicom Pehov stari nas je ispratio u bespuća sibinjske šikare. Uspon
uz brdo je potrajao neko vrijeme, i taman kad je pivo koje sam sinoć
tako zdušno tamanio htjelo izići na svježi zrak, Pehinjo nas zaustavi i
važno reče: Stigli smo! I
eto nas usred blatne šume. Najs. šta ćemo sad? Hogar predloži da se
podijelimo u dvije skupine pa da igramo staru narodnu igru ''ubij
balon''. Igra se tako da jedna ekipa brani balon koji druga ekipa mora
ganovima probušiti. Ekipa koja napada pobjeđuje ako probuši balon, a
ekipa koja brani balon pobjeđuje kad eliminira protivničku ekipu. Naravno, balon nismo imali, pa sam pronašao neku plastičnu bocu koja je glumila balon. Moja
ekipa je napadala četiri puta i svaki put bila eliminirana. Ni promjena
taktike nam nije pomogla. Čak sam se provlačio kroz trnje i granje,
gdje valjda nitko nije prošao od doba Stjepana Sekulića Jucka, u nadi
da ću iznenaditi gadove i dati im zguza uz zlobni cerek! I nisam uspio. Čim sam provirio iz gustiša dočekao me Hogar i sprašio mi metak ravno među oči. Sad
je došao red na nas da se branimo. Smijuckali smo se kako ćemo se sad
mi na njima iživljavati. Zauzeli smo brižljivo odabrane pozicije i
čekali. Odjednom
sam kroz žbunje ugledao, na nekih desetak metara udaljenosti,
nečiji šešir i odmah sam počeo pucati, ali uzimajući u obzir komad
željeza koji sam koristio, njegov domet i preciznost, bio bih sretan da
pogodim mamuta na toj distanci. Moji
suborci su pali bez glasa, a ja sam samo mogao slušati reski zvuk
udaraca kuglica u bocu. Prva runda i već smo izgubili. Neeeeee! E da,
pištolj nije poslužio svrsi. Dalje, Hogar je predložio da nam
objasni par caki u vezi postavljanja zasjede i izlaska iz iste. Skinuo
je svoju opremu i prepustio je meni (heureka, bigfuckinggun s optikom
je konačno moj! :). Objasnio nam je razne vrste zasjeda i načine na
koji se može zbrisati čitav ili sa što manje žrtava. Pošto je on bio
instruktor, trojica su glumila panjeve i bila u zasjedi, a nas
četvorica smo bili patrola, koja je, eto igrom slučaja, naletjela na
zasjedu. Ne moram reći da su se
beštije iživljavale na nama, al su i spušili par fora koje nam je Hogar
prenio. Sad je bio red na nas da budemo u zasjedi, ali avaj, samo
trojica mogu biti skrivena, dakle jedan mora ponovo u izvidnicu. Možete
pogoditi tko je bio taj nesretnik... Dakle, sad me Hogar postavio
kao prvog čovjeka - što je Nidžo tako veselo iskoristio te mi ispalio
cijeli šaržer u glavu sa oko dva metra udaljenosti. Ali neka, platit će
on kad-tad, Duh sa sekirom nikad ne zaboravlja. Kad nam je
dosadila igra Mirka i Slavka, Hogar predloži dvoboj ekipa -> ekipe
se okrenu leđima jedna drugoj i kad Viking na starohrvatskom vikne : Go! krenu se laganim korakom udaljavati jedna od druge. Na povik: Contact! valja se što brže okrenuti i u stilu Johna Waynea što prije pokokati protivnike. I
eto, kako bližilo vrijeme da Hogar ode na ''neodgodivi poslovni
sastanak'' (ručak kod punice, hehe), krenusmo niz brdo te smo mogli
krenuti doma na zasluženi odmor. Usput smo obavili junačko djelo spašavanja Pehovog bratića od ljute ovce koja ga je natjerala na drvo. Igrajući
airsoft vrijeme mi je brzo proletjelo, te se nadam da ćemo dalje i u
većem broju nastaviti ovakve susrete. A Hogar planira utrenirati ekipu
za fajtove po Lijepoj Našoj... I još nešo: Airsoft owna, ali Paintball je još uvijek bolji! :) |